Kao i uvijek - ovo je najbolje doba za piskaranje na blogu jer se kuha ručak (malo kasnim, ali nema veze), a stan nema potrebe spremati jer sam to učinila jučer, prije nego što smo krenuli u posjetu krapinskom pračovjeku.

Dakle, oko 15h, sjedosmo mi u autić i krenusmo prema Krapini.. Prvo smo otišli u dućan - opskrba vodom je neizbježna po ovakvim vrućinama. I tada krenusmo na skoro dvosatnu vožnju po zagorskim cestama (koje su vjerojatno nastale nakon što su gospoda iz spomenutog kraja izašla iz birtija ) uz nezamjenjive Cranberriese. :)
Nažalost, u muzeju nije dozvoljeno fotografiranje, ali i da je - fotografije ne bi mogle dočarati njegovu unutrašnjost. Što da vam velim - 60 milijuna kuna nije uzalud potrošeno jer je muzej prilagođen čak i laicima poput nas. Predivno prikazan nastanak i razvitak zemlje i ljudi, kako biološki tako i kulturni.
Kasnije smo se popeli na Hušnjakovo brdo, ja sam pokupila par kamenčića, a Dragi poljubac od skulpture medvjeda.
Ovom prilikom bih se ispričala svim čitateljima posta zbog fotografija koje neće biti objavljene na blogu jer su neke osobne, a nismo niti baš previše slikali (da je fotografiranje dozvoljeno u muzeju, vidjeli bi mali milijun fotografija), no, vjerujem da ćete svi vi prije ili kasnije posjetiti ovaj predivan muzej i upoznati se sa svim njegovim čarima.

A nakon razgledavanja okolice muzeja, njega samog i Hušnjakovog brda, odlučismo posjetiti i Špancir Fest (ili Gužva Fest). Trebalo nam je desetak minuta da nađemo parking platz, a slobodno mjesto na terasama baroknog grada nismo uspjeli uočiti.. Tako da smo odustali od posjećivanja Špancir Festa vikendom i odlučili da ćemo to učiniti preko tjedna, hvala Bogu, ostalo nam je nešto sitno godišnjeg. Opet smo sjeli u auto, jedva izašli iz Varaždina i otišli na pizzu u naše krajeve.. Da, da, znam da sam na dijeti, ali cijeli dan nisam ništa jela..
U stan smo ušli oko ponoći, brzo otišli pod tuš i zaspali kao male bebe..

Eto, dragi blogeri, lijep pozdrav vam šaljem i brzo letim u kuhinju..

I jedan češerić ...




Oh, my life is changing everyday
Every possible way
Though my dreams, it’s never quite as it seems
’cause you’re a dream to me
Dream to me
-

Cijeli tjedan ništa nisam napisala jer se nakupilo obaveza iako je bio u tijeku GO, ali nema veze, uživala sam u svim njegovim čarima.

Prije par dana sam imala prilike biti u virtualnom društvu jedne žene, moje suigračice (da, tridesetčetverogodišnjakinja koja igra igrice - to sam ja, vrlo pohvalno). Igra je inače vrlo realistična i traži uživljavanje u vrijeme u kojem je smještena vaša 'igračka', odnosno vaš 'virtualni ja'. Uglavnom - igra je Role Play tj. igranje uloga te sa tim igranjem postoji mogućnost da ćemo se udati, pronaći svoju virtualnu srodnu dušu, možda opljačkati nekog, pokrenuti novine, baviti se politikom, ma, mogućnosti su bezbrojne.
Osvrnula bih se na ovo - pronaći svoju virtualnu srodnu dušu. Postoji više parova koji su oženjeni u igri, ali samo je onaj najsretniji došao na pik dotičnoj gospođi koja je rekla da je pronalazak srodne duše u igri ravan varanju svojeg partnera u pravom životu, ali i da je to znak da možda nismo zadovoljni svojim pravim životom, pa nam je igra nadomjestak. Također je rekla i - neće sit ići za kruhom.

No, gospođa koja je kritizirala takav način igranja nije upoznata s činjenicom da su PRAVI muž/žena upoznati sa stanjem u igri jer i sami postoje u toj igri, također sa svojim virtualnim bračnim drugovima. Isto kao što je i moj dragi upoznat sa svakim slovom koje pišem, jer sam mu i sama rekla da to ne doživljava kao prijevaru već kao igru (tu možemo i uporediti igranje igre sa porno filmovima , jer ako je to piskaranje u igri prijevara, što je tek onda masturbacija uz spomenute filmiće? Turbo prijevara. Činjenica je da nijedno nije varanje. ).

Svi mi imamo različita shvaćanja u vezi s igranjem igrica, neki imaju mjere, a neki ne, nekima je možda igra sredstvo za upoznavanje RL (real life - stvarni život) prijatelja/cure/dečka/budućeg muža/žene, neki su tu samo za ubijanje vremena, a nekima je to jedino utočište. Sto ljudi, sto ćudi.

Da li je svijet igara svijet u kojem ljudi traže nadoknadu za ono što nemaju u stvarnom životu?
Ne treba generalizirati, ali.. Velika većina igrača su ljudi sa obiteljima, obavezama, poslom, neki čak i djecom, zar je grijeh odreći se stvarnog svijeta na jedan sat dnevno i otputovati 'tamo, tamo daleko', u svijet gdje nemamo obaveze, probleme u obitelji, višak kilograma?
K'o što rekoh - ne treba generalizirati. Ima manijaka, ovisnika o igricama, ma ima svega i svačega, ali ima nas i normalnih.
Ponovit ću ono što sam Gospođi Kritici rekla - ako je igranje igrica bijeg iz stvarnosti, onda je i čitanje knjiga pomalo zastrašujući bijeg jer se uživimo u određenu ulogu i zanemarujemo sve što se oko nas događa. A da ne govorim o filmovima, glazbi, i ostalome.


Inače, jučer je završio godišnji i danas sam se morala probuditi u 6. Čudno - nije mi to jako teško palo, čim se oglasio alarm na mobitelu, ja sam skočila iz kreveta i viknula 'na noge lagane'! I sada, već pomalo umorna od napornog radnog dana sjedim za laptopom i praznim ZADNJU KUTIJU CIGARETA u životu. Da - prestajem pušiti, opet. I, od danas sam čak i na dijeti.
Znate kako vele - svaki kraj je novi početak, tako je i kraj mog godišnjeg postao početak prestanka pušenja i prvi dan dijete. Wish me luck!

I jedna predivna, živahna pjesmica...



Naša lica još su lijepa
Zatvori mi oči
Neka kraj nas jure
Nek se lome prsti
Idemo na ples
I svijet je opet mlad

I samo šuti
Gdje su bile riječi
Kad nije bilo nade za nas
Samo dugi dani
Nestali u tami
Gdje ništa nije važno

Raširi ruke
Ruke su ti snažne
Upri iz sve snage
Nek se cijedi znoj
Nek koža pukne mi
Idemo na ples
I svijet je opet mlad
-

Šnicle se peku, juhica se kuha, ima se vremena, pa je i pala odluka da napišem pokoju o svemu i svačemu u mojoj maloj blog oazi.
Iako sam planirala pisati svaka dva dana, nisam imala vremena, jedva da sam uspjela pročitati vaše tekstove na blogovima.. Naime, ovaj tjedan sam bila na obiteljskom okupljanju (05. 08.), od 7 ujutro do 3 popodne u društvu uže obitelji. A jučer smo Dragi i ja sudjelovali na mini turniru u igranju badmintona (koji se odvijao na parkiralištu), naravno, nismo igrali sami, njegov prijatelj i žena, moja prijateljica i njen muž. Dosta se oduljilo, ali glavno je da smo se zabavili.
Pogodite tko je pobijedio..

Obično nedjeljno jutro - rutina - jutarnja kava, dućan, kiosk i dolazak kući. A u dućanu šok - htjela sam kupiti GEO, ali tamo nema tog časopisa. Odgovor na pitanje "a zašto ga nema?" bila je njegova slaba potražnja. Ali, glavno da se čita Stars, Gloria, i ostatak žutila, kojeg, hvala Bogu, ima gdje god se okreneš.
Geo je inače časopis koji rado čitam jer se ne bavi Vlatkom Pokos, Nives Celzijus i njima sličnima, već pametnijim stvarima - bavi se kulturama diljem svijeta, aktualnim događajima na sceni Majke Prirode, itd.
I tada slijedi postavljanje pitanja - Kada želja za znanjem i unapređivanjem istog prestaje postojati?
Žalosno je to, dragi moji, jako žalosno.. Tužno je vidjeti osobu sa završenim fakultetom, sa lijepom plaćom i statusom, ali izgubljenim znanjem koje je bilo samo privremeno i potrebno samo zbog ocjene. Da, djeca/mladi/ljudi uče zbog ocjene! Ne zato što je lijepo znati nešto, ne ispasti budala kada se u razgovoru povlače teme koje se tiču opće kulture, nego zbog BROJA NA PAPIRU.

Znanje je blago koje svog vlasnika na svakom putu prati.
Posao koji imamo samo zahvaljujući diplomi možemo izgubiti, i bez kuće koju smo sagradili pomoću plaće zarađene zbog te diplome možemo jednog dana pronaći u pepelu. Ali znanje ne. Ono je uvijek tu, samo što mnogi ljudi toga nisu svijesni, svijesni su samo tog broja na papiru koji zapravo i toliko nije važan. Pored sebe imam lijep primjerak osobe bez diplome, ali sa daleko boljim izražajnim sredstvima, načinom komunikacije, općom kulturom nego većina diplomirane gospode u čijem sam društvu imala prilike biti. U današnje vrijeme je često upitan način dobivanja te diplome, ali može se dokazati znanjem.
A o osnovno i srednjoškolcima ne bih baš previše, jer je velika većina te djece zatupljena Novom TV, RTLom i žutilom (svaka čast izuzetcima - npr. našem Marijanku). Djeca su odraz svojih roditelja do 20e godine (neki malo kraće, a neki dulje), posjetimo li par Facebook profila od djevojčica/dječaka i pogledamo li njihove slike i način pisanja, mislim da možemo vidjeti njihove roditelje kojima bi dobro došao ponovni odgoj.

A što o onim osobama koje smatraju da su naučile sve do 23e godine (kada završe fakultet i pronađu posao) i više nikada ne uzmu knjigu u ruke? Fuj, knjiga, što će mi to?! Dovoljno mi je da znam nešto o svom omiljenom pjevaču/grupi, i naravno o svakom treptaju 'poznatih i slavnih'! I sve riječi od "Aspirina", naravno..

I tu bi svakom čuđenju morao doći kraj. Ti isti ljudi koji su zadnju knjigu pročitali prije 20 godina se žale na vlast koju su SAMI izabrali. Oni su vjerovali 'idemo dalje'! A sada psuju na sam spomen dotičnog gospodina. Zato jer spomenute TV kuće i časopisi zarađuju tim sapunicama, magazinima i showovima jer zaglupljuju narod, a znamo tko ima koristi od toga. Lakše je manipulirati budalom.
Sad mi je baš palo na pamet - možda smo žrtve urote medija i političara. Mediji nas zaglupljuju i privlače nam pažnju pomoću Simonica, Kravica, Nivesica, dok političari sa smiješkom na licu trpaju pare u džep! Sad me malo strah za moju budućnost, možda sam ih prokužila! Joj, možda mi je život u opasnosti, ne želim završiti kao Pukanić!
A uvalili smo se do te mjere da nam drugi moraju raditi red u državi. Ne može Jaca (sa takvim engleskim) mnogo pomoći, moraju drugi uskočiti i zaebati velike ribe sa satovima oko vrata!

O, nisu krivci primitivci što su pokupili mast
Korov nikne di god stigne, ma svaka njima čast

Krivi smo mi!

Otkud svi ti paraziti što su nam zagustili
Nemoj stari moj, krivi smo mi što smo ih pustili!


-

Pošto sam na GO-u i uživam u svom slobodnom vremenu (kojeg, hvala Bogu, ima koliko mi srce želi), sad ću češće pisati postove. Moram priznati da me to veseli jer prije doista nisam imala vremena za piskaranje, tu i tamo sam uspjela virnuti na blog na poslu (nije pohvalno, ali kad posla bilo nije!), ali to samo na par minuta kako bi pročitala postove moje male blog obitelji. A kad sam konačno došla kući, trebalo je skuhati ručak, pospremiti stan, odgovoriti na pozive na kavu, pročitati TV raspored (rijetko kad urodi plodom) u nadi da će možda koji dobar film biti prikazan na tv-u, pa onda razgovor sa Najdražim, i nikako da se dočepam stolice i laptopa! :)
Ali zato postoje godišnji (koje ne provađamo na plažama), pa se mogu raspisati do mile volje.
Kalendar kaže da je danas 4. kolovoz, što znači da će za 2 dana ovaj moj maleni blog prostor proslaviti prvu mjesečnicu (hihi, smiješno zvuči )! Prvih mjesec dana u blog svijetu, moram priznati da sam ponosna i nadam se da ću još dugo čitati, ali i pisati po blog.hr-u.

Lijep pozdrav, dragi blogeri! Sunči vam šalje veeeeliku, kišnu pusu sa godišnjeg odmora!



Mrak se skupio u kap
Rano jutro kao slap ulazi u sobu
Da l' si ikada pitala
Tamne senke zidova ujutro gde odu?

-

I tako je započeo moj GO koji neću provesti na plaži, sunčajući se i pijuckajući neki voćni koktelčić. Recesija je udarila i u naš džep - planirali smo otići makar preko vikenda (petak - subota - nedjelja) u Ičiće blizu Opatije, ali smo ipak odustali i odlučili da se ove (kao i prošle) godine nećemo sunčati na moru. Ali smo zato počeli štedjeti kako se idući GO ova situacija ne bi ponovila, pa kupismo jednu bijelu kuvertu na kojoj crnim markerom piše "GODIŠNJI ODMOR 2011." u koju smo već sad stavili 200 kunića. Dakle - iduće godine guzicu sunčam na nekoj praznoj plaži, čitajući neku knjižicu ili razgovarajući s Gospodinom Savršenim koji se skriva u hladovini. A novčiće kojima smo trebali rezervirati neki hotelčić ili apartman, smo ove subote potrošili na par odjevnih predmeta i pokoju dekorativnu stvarčicu za stan. Svako zlo za neko dobro, jel?
I tako je Sunči kupila još jednu ljetnu haljinicu. Opet. I predivnih 6 šalica.

Konačno sam se naspavala, u miru popila jutarnju kavicu, prelistala časopis (ne žutilo, o ne! National Geographic - pronašli su kostur stariji od naše Lucy!), otišla u dućan i pripremila doručak koji smo maloprije popapali. Da, baš uživam! I uživat ću još dva tjedna, uspjeli smo čak uskladiti godišnji - kud ćeš bolje. Pa kad malo bolje razmislim, ne treba meni plaža ili prženje na njoj, meni je dosta ovaj usklađeni godišnji, 14 zajedničkih jutarnjih kavica, pa doručak, lagano razmišljanje o ručku, poslijepodnevno čitanje koje dobre knjižice - laganica.. :)

A ja sada odoh u kuhinju pohati tikvice , lijep pozdrav dragi blogeri!



It's a new dawn
It's a new day
It's a new life
For me
And I'm feeling good!

Komentiraj ( 7 )

-